Vozite li npr. starom cestom od Pule preko Žminja do Pazina, na ulasku u Pazin nalazi se kružni tok. Lijevo skrećete prema Poreču, no nastavite li ravno – dolazite u Stari Pazin, danas dio grada Pazina potpuno stopljen s ostatkom grada. Prepoznati ćete ga po zvoniku crkve Sv. Jurja Mučenika. Crkva je sagrađena 1592., a zvonik je dobila 1700. godine. U 16.st. župnik joj je bio Stjepan Konzul Istranin, protestantski pisac i prevoditelj koji je upravo zbog protestantizma morao napustiti Stari Pazin i otići u progonstvo. Bilo je to 1549.

U prapovijesti na ovom se dijelu nalazila gradina. Položaj za gradinu upravo na ovom mjestu, a ne na mjestu pazinskog kaštela, bio je povoljniji jer je riječ o stotinjak metara višoj nadmorskoj visini koja je garantirala veću sigurnost i bolji pregled na okolinu.

Ne zna se je li postojalo na istom mjestu naselje u antici (ostaci iz ovog razdoblja nisu otkriveni) no naselje se razvilo negdje u ranom srednjem vijeku, dakle ranije no što je nastao pazinski kaštel. Otprilike na početku 11.st. Stari Pazin dobio je čak i status grada. Kako bi se razlikovao od obližnjeg Pazina, Stari Pazin tada se zvao Pisinum Superius (Gornji Pazin). Kasnije su ga njemački feudalci nazivali Oberburgom, dok je za Pazin postojao naziv Mitterburg.

U prvim desetljećima 12.st. Slaveni su, naselivši ovaj kraj, Stari Pazin zvali Gorenjim Gradom ili Golograštinom.

Izvor: Korijeni istarskih gradova (Just Ivetac), Istarska enciklopedija, Pazin – srce Istre

Kupelwieser je početkom 20.st. znao da elitnog turizma nema „prodaje“ li se samo sunce i more (u čemu mi, čast iznimkama, ni danas nismo znatnije napredovali). Tako su u razdoblju od 1910. do 1914. na Brijunima izlazile novine koje je izdavala uprava na Brijunima, a postojala je i mogućnost godišnje pretplate.

Novine su imale interesantan sadržaj i puno fotografija, a po svojoj kvaliteti odskakale su od uobičajenih onodobnih tiskovina. Bile su tu vrlo konkretne informacije o vremenu, temperaturi mora, rasporedu plovidbe na Brijune (jer tada su Brijuni bili dobro prometno povezani). Po zimi su objavljivale temperaturu vode u zatvorenom bazenu (vidi sliku) koji na žalost danas nije u funkciji. Reklamirani su brijunski proizvodi; vino, carski sir, ali i niz drugih reklama proizvođača diljem svijeta. Tu su se redovito nalazile informacije o zbivanjima na Brijunima; koncertima, izložbama, turnirima, regatama, balovima... Redovito se u novinama moglo čitati o novim povijesnim nalazištima, ZOO parku, pješačkim stazama i šetnicama, a jedna je rubrika redovno objavljivala tko je sve posjetio Brijune. Naravno, ukoliko je gost bio poznatiji, nije se navodilo samo njegovo ime, već je posebna reportaža navodila ovaj posjet u detalje. Tako su se pojedini brojevi časopisa raspisali o posjeti crnogorskog kralja Nikole I, kineske delegacije, Franza Ferdinanda, poznatih umjetnika, pisaca, tvorničara, znanstvenika.... Bilo je tu i brijunskih legendi, ali i slika s brijunskim motivima, crtica iz istarske povijesti, reportaža o brijunskoj okolici, poezije, aktualnijih tekstova koji su najavljivali buduće Kupelwieserove projekte, analizirali tadašnji politički i ekonomski trenutak. Niz članaka bilo je posvećeno brijunskoj flori i fauni, ljekovitom učinku brijunske klime na zdravlje, broju posjetitelja Brijuna. Pisalo se i o ljepotama Opatije, Dalmacije, stalnom rastu hotelskih kapaciteta i sadržaja na Brijunima. Poneke priloge znao bi napisati i sam Kupelwieser.

Časopis je redovito navodio i članke o Brijunima koje su izdavale novine po cijelom svijetu.

Nacionalni park Brijuni u posjedu je djelomične kolekcije časopisa, a veći dio nalazi se arhiviran u Biblioteca Civica Attilio Hortis u Trstu. Sveučilišna knjižnica u Puli posjeduje mirkofilmove koje je 2006. izradila Austrijska nacionalna knjižnica. Planirana je digitalizacija pa će časopis biti dostupniji. U svakom slučaju, čitajući o tom časopisu shvaćam koliko je hrvatsko poimanje turizma (i opet – čast iznimkama) daleko od idealnog. Osim što nam časopis može „održati lekciju“, on je savršena kolekcija informacija o zlatnom dobu Brijuna.

Izvor: Fažanski libar 4

U blizini Paza nalazi se crkvica Sv. Martina i njezino malo groblje (seoce Posrt ili Posert). Crkvica je u blizini ceste, a prvi se puta spominje početkom 12.st. Otprilike 100 metara ispod nje nalaze se ruševine još jednog istarskog srednjevjekovnog kaštela.

Danas je vrlo dobro sačuvana (nedavno dijelom i restaurirana) visoka kula s nizom katova, u čijim su zidovima vidljive puškarnice, prozori i vrata. Od ostatka kaštela vidljiv je samo dio temeljnih zidova. Ovaj dio kaštela bio je znatno niži od kule (imao je dva kata).

Kaštel se prvi put spominje na početku 12.st. pod nazivom Castrum Sancti Martini te se predpostavlja da je sagrađen neko vrijeme prije toga. Danas vidljivi ostaci datiraju od kaštela novijeg datuma, takozvanog kaštela Šabec. Naime, krajem 16.st. kaštel je bio potpuno zapušten te ga je Jurij Barbo obnovio (praktički sagradio iznova), a ljudi su ovaj kaštel zvali Šabec. No ni ovaj kaštel nije dugo „izdržao“. U vrijeme Uskočkog rata (link) u 17.st. bio je sklonište uskoka te su ga teško oštetili Mlečani.

Inače, sam naziv Posrt (Posert) za ovaj kraj i naselje ispod kaštela prvi je put zabilježeno u 15.st.

Izvor: Korijeni istarskih gradova, Just Ivetac

Najčešće na kartama Istre Gradinje nije upisano kao mjesto jer je riječ o cijelom  skupu malih naselja s desne strane ceste kojom iz Cerovlja vozite prema Pazu. No eto imam jednu kartu gdje sam baš našla Gradinje (u Istri je veselo snalaziti se po kartama).

U Gradinje spadaju i Ragovinci, naselje od svega nekoliko kuća. U Ragovincima je i groblje s crkvicom Svih Svetih. Crkvica je stara, negdje s početka 17.st., a prije nje se na istom mjestu, kako to obično biva, nalazila također crkvica. I u njoj su otkriveni glagoljaški grafiti (pogledati komentar od Jerolima ispod ovog teksta). Kada šećete oko crkve vidjeti ćete na udaljenosti od otprilike 150 metara ruševan toranj koji je nekada bio sastavni dio manjeg kaštela. Očito je nekada ovdje postojala i gradina pa od tuda i danas postoji naziv - Gradinje.

Toranj se naziva i Turnina ili Tornina. U 17.st. na svojem je crtežu Valvasor (link) zabilježio izgled kule tako da znamo da je imala nekoliko katova, dok su oko nje i pripadajućeg malog kaštela uspjevali lijepo obrađeni vinogradi. Krajem 15.st. cijeli je feud bio u rukama obitelji Walderstein, dok u 16.st. dolazi u vlasništvo tadašnjeg vlasnika Kožljaka (link). Godine 1668. Turnina, Paz, Belaj i Kožljak u vlasništvu su Francesca Carla Barbo-a koji prodaje sve posjede, s iznimkom Turnine, princu Auspergeru. No već 1695. princ kupuje i Turninu.

Na žalost toranj je u lošem stanju, nedavno se srušio kamen sa samog ruba visokog zida, a sa sobom je povukao još jedan dio zida. Novaca za obnovu nema, no eto veseli da su nedavno toranj posjetili konzervatori kako bi procijenili u kojem je stanju i vidjeli što bi se eventualno moglo napraviti sa siromašnom kasicom kojom raspolažu.

Izvor: Korijeni istarskih gradova (Just Ivetac)

Link na članak iz Glasa Istre o Turnini, na linku možete vidjeti i Valvasorovu sliku Turnine

U Balama vrijedi posjetiti i uljaru. Uljara je zatvorena negdje šesdesetih godina 20.st., no Emanuel Grubić otkupio ju je od svojeg strica i obnovio na interesantan način.

Dok je jedan dio ove manje zgrade vrlo moderna uljara, u nekoliko navrata proglašena i najboljom uljarom, drugi dio je muzej. U muzeju se nalaze preša, hidraulične pumpe, kameni mlin i niz predmeta koji su se koristili u uljari prije stotinjak godina.

U uljari je, osim razgleda muzeja, moguće degustrirati i kupiti maslinovo ulje Valeo, ekstra djevičansko ulje obitelji Grubić koje je već osvojilo cijeli niz nagrada. Između ostalog ulja Valeo već se niz godina nalaze i u svjetskom vodiču Flos Olei.

Link na stranice uljare